Austro-Ugarska (na nemačkom Österreich-Ungarn, na mađarskom Osztrák-Magyar Monarchia) bila je centralnoevropska država od 1867. do 1918. godine koja je predstavljala realnu uniju dviju monarhija - Austrijskog carstva i Kraljevine Mađarske s vladarima iz kuće Habsburg.

Nasledila je Austrijsko Carstvo, kao kompromis između habsburške monarhije i Mađara. U njoj su živjeli Nijemci, Talijani, Hrvati, Mađari, Bošnjaci, Poljaci, Rumunji, Rusini, Slovaci, Česi, Srbi, Slovenci i drugi narodi.

Položaj Austro-Ugarske u Europi

Grb („k. u. k. dvostruki orao“)

Raspad Austro-Ugarske nakon Prvog svjetskog rata

Povijest |

Austro-Ugarska je utemeljena 8. lipnja 1867. Austro-ugarskom nagodbom kojom je osigurana ravnopravnost Mađarske u državnopravnim odnosima s Austrijom. Dvojna monarhija nestala je nakon poraza u Prvom svjetskom ratu.

Nakon što je Pruska 1866. u bitci kod Sadowe porazila Njemački savez s Austrijom na čelu i time uzrokovala njegov raspad, kuća Habsburg smatrala je nužnim postizanje dogovora s Mađarskom čije je težnje za neovisnošću ugušila 1849. uz pomoć Rusije. Nova dvojna monarhija bila je savez jednakopravnih država Austrije i Mađarske, sa zajedničkim vanjskim poslovima, vanjskom trgovinom i vojskom te habsburškim carem kao državnim poglavarom ustavne monarhije. Ovakvo se državno uređenje često opisuje izrazom realna unija.

Prema osnivanju Austro-Ugarske negativno su se odnosili drugi narodi višenacionalne države. Posebno su Slaveni smatrali svoje interese zanemarenima, što je dovelo do stalnih napetosti u odnosima s carskom vlašću. Tek je pred kraj prvog svjetskog rata, početkom listopada 1918. Karlo IV. (I.) "Manifestom naroda" dao jednaka prava svim narodnostima. Manje od mjesec dana kasnije potpisano je primirje, Austro-Ugarska je poražena, a Čehoslovačka, Poljska, Banatska Republika i Država SHS proglasili su neovisnost čime je dvojna monarhija de facto prestala postojati. Odcjepljenje je službeno potvrđeno mirovnim ugovorima u Saint Germainu s Austrijom i Trianonu s Mađarskom.

Ustroj Austro-Ugarske |

Tek osnovana dvojna monarhija trebala je biti zajednica dviju država, Austrije i Mađarske, utemeljena na istopravnosti obiju država. Vanjska politika, vanjska trgovina kao i vojne snage su trebale biti pod zajedničkom upravom (stvarna zajednica) a austrijski car Franjo Josip I. (1867. – 1916.) je bio zajednički poglavar dvojne monarhije, u Mađarskoj okrunjen za kralja.

Zemlje pod vladavinom Austrije (Cislajtanija) su se označavale samo sa "k. u. k." ("kaiserlich-königlich", pri čemu se "königlich" odnosilo na češku kraljevsku tradiciju, koju je titula cara u sebi nosila), dok su se ustanove zemlje pod mađarskim vladavinom (Translajtanija) označavale oznakom "m.kir." ("magyar kiràly") ili "kgl.ung." ("königlich ungarisch").

U okviru austrijske, ali i mađarske ovlasti, pojedina područja, kao što su Galicija i Hrvatska, uživala su poseban status i imala su svoje posebne upravne strukture.

Vlast u Austro-Ugarskoj bila je podijeljena između tri strukture:

• Mađarske vlade


• Austrijske vlade


• objedinjene vlade pod okriljem monarha

Ujedinjeno ministarsko vijeće imalo je ovlasti nad zajedničkim poslovima, a bilo je sačinjeno od tri ministra ujedinjenih resora (financije, vojska i vanjska politika), predsjednikâ vlade oba dijela monarhije, nekolicine nadvojvoda i monarha. Dva poslanička izaslanstva, austrijsko i mađarsko, sastajala su se odvojeno i izglasavala proračun Ujedinjenog ministarskog vijeća i na taj način utjecala na zajedničku administraciju. Ministri su bili odgovorni samo monarhu, koji je odlučivao o vanjskoj i vojnoj politici.

Preklapanje odgovornosti između ujedinjenog ministarstva i ministara oba dijela monarhije uzrokovalo je sukobe i neučinkovitost, pri čemu je i vojska bila žrtva istih problema. Naime, svaki je dio sam odlučivao o broju ročnika, upotrebi i preustroju vojne službe, reguliranju obveza civilnih vlasti prema vojsci. Svaka polovica dvojne monarhije je koristila svaku i najmanju šansu kako bi ometala zajedničke operacije za vlastite interese.

Odnosi između dvije polovice monarhije u smislu financijskih doprinosa svake vlade u zajedničku riznicu bili su 1867. utvrđeni Nagodbom koja se obnavljala svakih deset godina uz duge rasprave.

Razlike između austrijskog i mađarskog dijela eskalirale su sredinom 1900-ih i uzrokovale ustavnu krizu Monarhije – razlog je bila nesuglasnost glede jezika zapovijedanja u mađarskim vojnim postrojbama, produbljena dolaskom na vlast Mađarske nacionalne koalicije u travnju 1906. godine. Dogovori o ustroju monarhije nakon toga se nisu mogli postići i privremeno je obnavljan stari dogovor, i to u listopadu 1907. i studenom 1917. godine.

Austro-Ugarska na Wikimedijinoj ostavi